Svakoga dana stotine tisuća učenika njihovi vršnjaci zadirkuju i ismijavaju. Kad verbalna agresija preraste u fizičko nasilje, većina škola odlučno reagira. Međutim, velika većina zlostavljajućeg ponašanja u školi (engl. bullying) nije otvoreno nasilje, već prikriveno psihičko ratovanje. Ono se pojavljuje u obliku ismijavanja u društvu, psihičkog zastrašivanja i kolektivnog odbacivanja. Zadirkivanje može biti nevina zabava. Svi mi sudjelujemo u dobrodušnom bockanju koje je znak prijateljske povezanosti. Ali kad se zadirkivanje pretvori u ismijavanje, to više nije igra. Isto tako, ismijavanje ne predstavlja prirodno iskustvo socijalnog učenja koje djecu priprema da se bolje snalaze u grubom svijetu u kojem vlada metež. Ismijavanje je moćan društveni ritual čiji je cilj poniziti određene pojedince i odvojiti ih od ostalih. Oni koji su tako stigmatizirani postaju, kako to antropolozi kažu, "zagađene osobe", te se nastoji da ih drugi percipiraju kao osobe koje nisu vrijedne ljudskog dostojanstva. Ovakav status podcijenjenosti drugim članovima skupine daje dopuštenje izopćenika nekažnjeno zlostavljati. Ismijavanje je jedan od oblika zlostavljajućega ponašanja. Kao fizičko zlostavljanje, i psihičko se zlostavljanje pojavljuje u mnogim nijansama i oblicima. Ono može uključivati izrugivanje, vrijeđanje i "humor" koji ima za cilj dotičnu osobu učiniti predmetom poruge i podrugivanja. Uvrede mogu biti upravljene prema odijevanju, izgledu ili ličnosti dotične osobe, te mogu podcjenjivati njezinu obitelj, rasu, spol, spolno opredjeljenje ili sustav vrijednosti. Za ismijavanje čak nisu potrebne ni riječi jer će isti cilj postići i gadljivi pogledi i određene geste. Svemu tome zajedničko je to što prelazi crtu koja dijeli nestašno zadirkivanje od nepoštivanja i ponižavanja neke osobe. Vršnjačka je viktimizacija jedan od najzanemarenijih problema u suvremenome školstvu. Čak i u školama s obiljem resursa, 25% učenika iznosi kako je jedna od stvari koja ih najviše brine strah od zlostavljača. Unatoč tome mnogi osnovnoškolci kažu kako njihovi nastavnici s njima rijetko razgovaraju o zlostavljajućem ponašanju. Većina djece ubrzo otkrije kako se u pogledu zaštite od zlostavljača ne mogu osloniti na nastavnike. U stvari, većina zlostavljajućeg ponašanja događa se u školi i izvan nje, ali izvan neposrednog nadzora nastavnika. Žrtve zlostavljajućeg ponašanja u školi kažu nam da kroz školu "plove" s pogledom na unutrašnju "kartu" nesigurnih zona kao što su zahodi, igralište i put do škole. Plašljiva djeca koja pokušavaju biti blizu nastavnika riskiraju da ih vršnjaci ismijavaju kao nastavnikove mezimce. Zlostavljanje se može provoditi i suptilnim metodama jer su neki oblici ismijavanja upravo sračunati da izbjegnu otkrivanje, kao što je kad vršnjaci podrugljivo prevrću očima ili sudjeluju u protjerivanju drugog učenika iz društva. Ponekad nastavnici uoče ta ponašanja, ali ih odluče ignorirati nadajući se kako će se djeca naučiti samostalno nositi s tim problemima. U ukupno 400 sati kamerom dokumentiranih slučajeva zlostavljajućeg ponašanja u školi, nastavnici su primijetili i intervenirali u svakom dvadeset i petom slučaju (Marano, 1995)

Važna uloga promatrača

Istraživanja pokazuju kako je mali postotak učenika koji su aktivni nasilnici (možda manje od 10%), a sličan se postotak odnosi i na stalne žrtve. Međutim, kada se podrobnije pozabavimo zlostavljajućim ponašanjem, postaje jasno kako "najmoćniju ulogu u predstavi ima gledateljstvo". Neki postaju navijači koji bodre zlostavljače, dok tiha većina promatrača zlostavljanje omogućuje svojom šutnjom. Iako učenici koji gledaju zlostavljanje možda osjećaju određenu empatiju za žrtvu, rijetko istupaju da je zaštite kako i sami ne bi postali predmetom ismijavanja. Taj izostanak pružanjapomoći je posebno tragičan jer se učenik koji zna da ima bar jednog prijatelja može bolje nositi sa sudbinom odbacivanja. Međutim, promjena klime u školi iziskuje više od pronalaženja nekoliko hrabre djece koja će biti prijatelji odbačenih učenika. Naime, zlostavljajuće se ponašanje najbolje može iskorijeniti kad ga kao nešto odvratno počne doživljavati tiha većina.

Stvaranje brižnih zajednica

Čak i u najproblematičnijim populacijama učenika kakvoću kulture ophođenja s vršnjacima kod mladih uvelike određuje ponašanje odraslih (Gold and Osgood, 1992). Brižna zajednica može opstati samo ako pomaganje "uđe u modu", a nanošenje boli bilo koje vrste postane neprihvatljivo za većinu učenika. To se možda doima previše idealističnim u svijetu gdje ismijavanje predstavlja glavnu zabavu u udarnim terminima; gdje se zlostavljajuće ponašanje provodi po uzoru na sportaše, uličnu kulturu, a često i ponašanje u vlastitom domu. Ipak, postoji sve više dokaza da ciljane intervencije poput Programa za kreativno rješavanje sukoba (RCCP) zaustavljaju putanju neprijateljskog razmišljanja i agresije. Nastavničke ocjene programa RCCP pokazuju značajno napredovanje učenika na području emocionalne kontrole, prosocijalnog ponašanja i školskog uspjeha (Aber, Brown, i Henrich, 1999; Lantieri, 2000). Naše vlastito istraživanje o alternativnim školama za učenike jakog antisocijalnog ponašanja pokazuje kako se u brižnim sredinama ismijavanje vršnjaka može pretvoriti u brigu za vršnjake i ponovno potaknuti motivaciju za učenje (Brendtro, Ness, i Mitchell,2000.)

Tekst preuzet iz publikacije UNICEFA: Nemoj mi se rugati-priričnik za nastavnike 6.-8. razreda

https://www.unicef.org/bih/ba/Nemoj_mi_se_rugati_6-8.pdf